Više od pola stoljeća ni jedan hrvatski atletičar nije 800 metara trčao brže od 1:45.0, a i veliki Luciano Sušanj to je napravio samo jednom – kada je 1974. u finalu Europskog prvenstva u Rimu s 1:44.07 osvojio zlatnu medalju.
Onda je u nešto više od dva mjeseca Marinu Bloudeku to uspjelo čak pet puta. Pritom je atletičar Dinamo-Zrinjevca, rodom iz Virovitice, prvo u Ostravi s 1:44.02 srušio spomenuti Sušnjev rekord, a onda se u Madridu spustio za još jednu stotinku, pa je sada hrvatski rekord na 800 metara 1:44.01, s tendencijom da se uskoro spusti ispod 1:44.00.
Sve to je Bloudek na neki način najavio već u svibnju, uoči Memorijala Borisa Hanžekovića. Tada nam je to zvučalo poput znanstvene fantastike ili bar pretjerane samouvjerenosti, no Marino je očito dobro znao što govori.
U atletici se sve mora lijepo posložiti. Napravili smo ove godine idealan plan – otišli smo na visinske pripreme u Keniju, tik prije dvoranske sezone, i odmah se pokazalo, već u dvoranskoj sezoni, da smo napravili odličan posao, jer sam istrčao hrvatski rekord, poboljšavši onaj Savićev, koji je stajao više od 30 godina. Time sam se plasirao i na Europsko dvoransko prvenstvo, na kojem sam osvojio deseto mjesto, što mi je do sada najbolji plasman na velikim natjecanjima. Nastavili smo istim ritmom jer imamo shemu za treninge i samo je bilo pitanje kako ćemo odraditi visinske pripreme. Otišli smo 40 dana ponovno u Keniju i odmah nakon povratka sam trčao Prvenstvo Hrvatske u štafetama, Dinamov miting, na kojem sam trčao 1:45.15, i Hanžekovićev memorijal. Već tada smo znali da slijedi eksplozija rezultata. Bilo je samo pitanje vremena kada ću ispuniti normu za Svjetsko prvenstvo u Tokiju i istrčati hrvatski rekord – objašnjava Bloudek u razgovoru za web-stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora.
Nakon takvih rezultata očekivanja hrvatske sportske javnosti uoči Svjetskog prvenstva, koje će se od 13. do 21. rujna održati u Tokiju, zasigurno će porasti. Marino ne dopušta da ga to optereti.
Volimo ići mic po mic, kako smo išli i do ovog rezultata. I sve ove godine išao sam korak po korak, tražili smo nova rješenja i nove metode. Ušli smo trener i ja u neku shemu i znamo kako posložiti plan treninga i plan natjecanja. Ove godine nam je najvažnije natjecanje Svjetsko prvenstvo u Tokiju. Svi su me na početku sezone ispitivali kada ću srušiti rekord i hoću li ga srušiti, a sada smo to ispunili pa, jasno, očekujemo i prognoze za Svjetsko prvenstvo, možda su i nešto više kamere uperene u nas. Iskreno, nemamo pritisak oko Prvenstva, želimo to odraditi na najbolji način, a to je prolazak kvalifikacija i ulazak u polufinale. Ako možemo doći do finala, to bi bio ogroman uspjeh za hrvatsku atletiku. Na Svjetskom prvenstvu 2023. bio sam prvi hrvatski srednjoprugaš koji je nastupio na tom natjecanju, pa ako ove godine uđem u polufinale, to bi opet bilo nešto novo za Hrvatsku i istaknulo bi nas nešto više na atletskoj mapi svijeta kada je riječ o srednjim prugama – rekao je Bloudek, koji je posljednje pripreme uoči odlaska u Tokio odradio u talijanskom Lignanu, koji mu je također uobičajena pripremna baza.
Marino je imao prilike upoznati Luciana Sušnja, koji nije doživio da njegov rekord padne.
Bio sam u njegovu Atletskom klubu Kvarner u Rijeci, bilo mi je drago što smo se upoznali jer je on bio pojava i zaštitno lice hrvatske atletike. Osvojio je europsko zlato s tim čuvenim rezultatom, a žao mi je što nije uspio doživjeti da netko sruši njegov rekord, jer mislim da bi mu bilo drago. Postavio mi je ogromnu granicu, i drago mi je što sam je uspio dostići i stići do ovog rezultata.
Cijela Marinova obitelj je, inače, vezana uz nogomet, a i on bi završio u najpopularnijem sportu da ga jedna ozljeda nije odvela u atletiku.
Svi s tatine strane su u nogometu. Tatin bratić Sandro sada je pomoćni trener u Dinamu, sreli smo se u Maksimiru nakon rekorda i cijela nogometna ekipa mi je čestitala. Kao klinac bio sam pozvan u tri Arsenalova kampa, imam negdje doma u Virovitici i te fotografije. Iako sam bio vezni igrač ili napadač, oni su me vidjeli kao stopera, a u Dinamu su me vidjeli kao veznjaka. S Dinamom sam u Kurilovcu osvojio zlatnu medalju na jednom turniru, ali put me nakon ozljede noge odveo u atletiku. Taman kad sam trebao zaigrati za reprezentaciju, slomio sam obje kosti. Čekao me dug oporavak, htio sam vratiti kondiciju, i tako sam dospio u atletiku, gdje sam bio pozvan na jedno natjecanje pa u reprezentaciju. Trčeći u tenisicama osvojio sam svoju prvu medalju. Pa sam onda pozvan na Europske igre mladih, gdje sam također osvojio medalju, i to zlatnu, i eto… Uvijek sam govorio da ću se vratiti nogometu, ali još uvijek nisam, ha-ha.
Oni koji su gledali njegove utrke, znaju da Marina dobro raspoloženje nikad ne napušta. Nakon utrke na 800 metara većina trkača u cilj ulazi u grču, a Bloudek ulazi – sa smiješkom.
Moram biti iskren, još mi se nikad, bar u posljednje dvije-tri godine, nije dogodila utrka u kojoj sam jedva došao do cilja. Izgleda da uvijek dođem s nekom malom dozom rezerve u cilj, ali to je vjerojatno zato što ostvarim dobar rezultat, pa se uvijek super osjećam. Mogao bih, možda, još jednu utrku nakon toga odraditi. Možda je to samo takav osjećaj, volio bih se nakon neke utrke osjećati kao da sam dao 110 posto – zaključuje virovitički srednjoprugaš.
www.vpz.hr
