U današnjoj emisiji ViroTalk na Room FM-u ugostili smo Mateju Ivšić, predsjednicu udruge „Budi mi prijatelj“ iz Virovitice. S voditeljima Kasandrom i Mateom razgovarala je o izazovima s kojima se susreću obitelji djece s teškoćama u razvoju, važnosti rane intervencije, inkluziji i svakodnevnom radu udruge koja okuplja sve više članova. Njezina poruka svima nama jednostavna je, ali snažna: uz više empatije, razumijevanja i ljubavi možemo izgraditi društvo u kojem se svatko osjeća prihvaćeno.
U današnjem ViroTalku na Room FM-u otvorili smo teme o kojima je važno razgovarati iskreno i bez predrasuda. Naša gošća bila je Mateja Ivšić, predsjednica udruge „Budi mi prijatelj“, koja je s voditeljima Kasandrom i Mateom podijelila svoju osobnu priču, iskustva roditelja djece s teškoćama u razvoju i sve ono što stoji iza rada udruge koja pruža podršku brojnim obiteljima.
Iz osobnog iskustva rodila se želja za promjenom
Priča udruge „Budi mi prijatelj“ započela je iz osobnog iskustva. Kao majka dječaka s cerebralnom paralizom, Mateja se i sama suočila s brojnim pitanjima, neizvjesnošću i traženjem odgovora nakon što je njezinu sinu postavljena dijagnoza. Nedostajalo joj je mjesto na kojem bi mogla dobiti podršku, razmijeniti iskustva i pronaći razumijevanje drugih roditelja koji prolaze kroz slične situacije.
Umjesto da čeka da se stvari promijene, odlučila je sama postati dio promjene. Ideja se postupno razvijala, okupila je roditelje i uz pomoć volontera te ljudi koji su prepoznali njezinu inicijativu nastala je udruga koja danas okuplja više od četrdeset članova, od najmlađe djece do odraslih osoba.
I sam naziv udruge nosi snažnu poruku. Kako je objasnila Mateja, obiteljima djece s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom potrebno je pružiti priliku za prijateljstvo, prihvaćanje i ravnopravno sudjelovanje u društvu. Jer, unatoč različitim izazovima, svi imamo potrebu pripadati, biti prihvaćeni i osjećati da nismo sami.
Podrška obiteljima, druženja i aktivnosti koje povezuju
Udruga svojim članovima nudi različite aktivnosti prilagođene njihovoj dobi i mogućnostima. Među njima su sportske aktivnosti za djecu i odrasle, medicinsko-rekreativni programi, tematske i likovne radionice te zajednička druženja i izleti.
Posebno je važno to što udruga ne okuplja samo djecu i osobe s teškoćama, nego nastoji pružiti podršku cijeloj obitelji. Na druženja i radionice dolaze i braća, sestre, roditelji, bake, djedovi i prijatelji. Takva zajedništva stvaraju prostor za razmjenu iskustava, nova prijateljstva i osjećaj da se izazovi lakše svladavaju kada ih ne prolazimo sami.
Mateja je istaknula koliko su sportske aktivnosti važne korisnicima udruge, osobito kao prilika za kretanje, druženje i kvalitetno provođenje vremena. Veliko zanimanje vlada i za izlete, koji članovima donose nova iskustva i zajedničke uspomene.
„Mreža koja spaja“ – novi korak u podršci
Jedan od važnih iskoraka udruge jest trogodišnji program „Mreža koja spaja“, čija je provedba započela u lipnju ove godine. Za prvu godinu provedbe osigurana su sredstva u iznosu od 42.000 eura, a kroz program je zaposleno pet dodatnih osoba.
Program je usmjeren na povezivanje obitelji, stručnjaka i institucija te pružanje konkretne podrške djeci i njihovim roditeljima. U sklopu programa djeluju radni terapeut, socijalna radnica i edukacijski rehabilitator, uz voditeljicu i administratoricu programa.
Dok se petkom održavaju tematske radionice kojima se potiču razvoj različitih vještina, senzorička obrada i samoregulacija, edukacijski rehabilitator roditeljima je dostupan za individualnu podršku i savjetovanje.
Trenutačno je programom obuhvaćeno dvadesetak djece, a iz udruge pozivaju i druge zainteresirane obitelji da im se jave. Riječ je o važnom koraku prema dostupnijoj podršci i stvaranju okruženja u kojem roditelji neće morati sami tražiti odgovore na sva svoja pitanja.
Rana intervencija: važno je reagirati na vrijeme
Tijekom razgovora Mateja je posebno naglasila važnost rane intervencije. Ako roditelji primijete razvojne teškoće ili određene obrasce ponašanja koji ih zabrinjavaju, važno je razgovarati sa stručnjacima i potražiti savjet, umjesto čekati da poteškoće možda same nestanu.
Pravodobno prepoznavanje teškoća može omogućiti ranije uključivanje u odgovarajuće terapije i pružiti djetetu bolju podršku u razvoju. Pritom je važno da roditelji ne ostanu sami sa svojim strahovima, nedoumicama i pitanjima.
Mateja je otvoreno govorila i o tome koliko dijagnoza može promijeniti život cijele obitelji. Uz organizaciju terapija, pregleda i svakodnevnih obveza, roditelji prolaze i kroz proces prihvaćanja, zbog čega im je potrebna podrška okoline, ali i stručna pomoć kada im je potrebna.
Njezina poruka roditeljima koji se tek susreću s takvim izazovima bila je jasna: ne treba se bojati zatražiti pomoć, razgovarati sa stručnjacima i povezati se s udrugama koje mogu pružiti razumijevanje i podršku.
Inkluzija nije samo riječ na papiru
Važan dio razgovora bio je posvećen inkluziji i načinu na koji društvo prihvaća djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom.
Mateja je istaknula da inkluzija ne znači samo omogućiti djetetu da bude prisutno u vrtiću, školi ili na igralištu. Ona znači aktivno ga uključiti u aktivnosti, u skladu s njegovim mogućnostima, te mu pružiti priliku za sudjelovanje, druženje i povezivanje s drugima.
Dotaknula se i predrasuda s kojima se obitelji još uvijek susreću, osobito kada je riječ o teškoćama koje nisu odmah vidljive, poput poremećaja iz spektra autizma. Nerazumijevanje određenih ponašanja često dovodi do brzih zaključaka i neprimjerenih komentara, a upravo su empatija i spremnost da saslušamo druge prvi koraci prema promjeni.
Inkluzija, poručila je Mateja, ne smije ostati samo riječ na papiru niti se spominjati isključivo u projektima i programima. Potrebno ju je živjeti svakoga dana, u vrtićima, školama, na igralištima i u svim drugim prostorima u kojima se susrećemo.
Udruga raste, a potrebe su sve veće
Kako udruga raste, tako rastu i njezine potrebe. Mateja je istaknula da postojeći prostor postaje premalen za sve članove i aktivnosti, zbog čega je udruga u potrazi za većim i pristupačnim prostorom koji bi odgovarao potrebama djece i osoba smanjene pokretljivosti.
Važno je da prostor bude pristupačan i da nema mnogo stepenica, kako bi ga svi članovi mogli sigurno i jednostavno koristiti.
Dobrodošle su i donacije didaktičkih materijala i igračaka koje potiču komunikaciju, razvoj motorike, koordinaciju i maštovitost. Riječ je o pomagalima koja nisu samo izvor zabave, nego imaju važnu ulogu u učenju i razvoju djece.
Svatko tko može pomoći donacijom, volontiranjem ili povezivanjem udruge s nekim tko raspolaže odgovarajućim prostorom može pridonijeti njezinu daljnjem radu.
Iza svih radionica, druženja i projekata koje javnost vidi stoji velik broj sati nevidljivog rada – od pisanja projekata i zamolbi do komunikacije s institucijama i organizacije aktivnosti. Mateja je priznala da taj posao često traje i do kasnih večernjih sati, ali da joj osmijesi korisnika i zadovoljstvo obitelji daju snagu za dalje.
„Širimo ljubav“ – poruka koja ostaje
Na kraju razgovora Mateja je još jednom naglasila potrebu za većim brojem stručnjaka, kraćim listama čekanja i boljom podrškom obiteljima. Pozvala je roditelje da se ne boje potražiti pomoć, a sve nas da budemo otvoreniji, pažljiviji i spremniji razumjeti druge.
Njezina priča podsjetnik je da promjene često počinju upravo onda kada netko odluči svoje iskustvo pretvoriti u nešto dobro za druge. Udruga „Budi mi prijatelj“ primjer je kako se iz osobne potrebe može razviti zajednica koja povezuje ljude, pruža podršku i pokazuje koliko zajedništvo može značiti.
Mateji Ivšić zahvaljujemo na iskrenom razgovoru u emisiji ViroTalk na Room FM-u, a svim članovima udruge šaljemo puno podrške i topline.
Ponekad je potrebno tako malo da nekome uljepšamo dan – osmijeh, lijepa riječ, pružena ruka ili spremnost da budemo prijatelji.
radioportal.hr, roomfm.hr
