Virovitičanin Zoran Kozjak, o kojem smo dosad već nebrojenu puta pisali, kao o posebnom stručnom učitelju i mentoru u Industrijsko-obrtničkoj školi u Virovitici, nagrađenom inovatoru, nekadašnjem branitelju, a ponajprije nastavniku koji izlazi iz uobičajenih okvira. Svom zidu na kojem se dosad već nalazi oko 40 različitih priznanja i nagrada (među kojima je i za Inovatora Hrvatske, Faust Frančić, Zahvalnica Grada Virovitice i druge, op.a.), prošlog je tjedna dodao još jednu – Godišnju nagradu “Ivan Filipović”. Onu, za koju kaže kako mu je zacijelo jedna od najdražih i najvažnijih.
Naime, Godišnja nagrada “Ivan Filipović” dodjeljuje se kao najviše priznanje djelatnicima u odgoju i obrazovanju, za doprinos unapređivanju odgojno-obrazovnog procesa i ugledu učiteljskoga poziva. A Zoran Kozjak vidi je kao potvrdu da je i struka u njegovom 34-godišnjem radu u učionici prepoznala nešto više od prenošenja gradiva, zaključivanja ocjena i upućivanja mladih majstora na tržište: odnos prema učenicima.
Ova nagrada mi jako puno znači. Doživljavam je kao potvrdu da sam kroz cijeli svoj radni vijek radio s ljubavlju i predanošću. Naravno da se uvijek može bolje, ali kad dobijete priznanje koje obuhvaća sve godine vašeg rada, s naglaskom na ono kako ste se odnosili prema djeci, na pedagoški i stručni pristup, onda to zaista dira. To nije samo priznanje za znanje, već i za ono što sam želio pokloniti učenicima; svoju brigu, znanje, iskustvo i podršku – kaže učitelj Kozjak, vidno dirnut priznanjem za 2024. godinu.
Jer, govoreći o kruni svoje prosvjetne karijere u kontekstu ove vrijedne nagrade, nastavnik Kozjak kaže kako je ona povod za reći nešto više o odnosu prema djeci koja dolaze u strukovne škole, predrasudama s kojima se susreću i životnim situacijama koje ih oblikuju.
Sve to utjecat će ne samo na obim usvojenog gradiva, nego i na odnos prema nastavi, drugima, pa i samom sebi, kaže Kozjak, koji zaključuje kako je danas u učionici možda najvažnije biti – dobar pedagog.
Mnoga djeca u našoj školi dolaze iz skromnijih obitelji. Roditelji puno rade i često nemaju vremena pomoći djeci oko zadaća, učenja, ponavljanja. Neka djeca su zanemarena, prepuštena sama sebi; odgajaju ih bake i djedovi jer su im se roditelji rastali. U takvoj situaciji važno je prije svega prepoznati dijete kojem treba pomoć, podrška i autoritet, a ne gledati ga samo kao učenika kojega treba nečemu poučiti. Mnogo puta djeca su se otvorila, doslovno procvjetala, kad sam im pokazao da sam i autoritet, ali i netko na koga mogu računati. Kad osjete da su vam važna, kod djece se dogodi nešto posebno. Počnu raditi s voljom, trude se više od drugih. U svakom djetetu leži potencijal. Treba ga samo znati prepoznati i potaknuti. Učionica mora biti mjesto u kojem su svi jednaki i tek tada počinje pravo učenje i rast. A nastavnik, koliko god bilo teško, nikada ne bi smio dignuti ruke od djeteta – poručuje nagrađeni učitelj.
Smjer razvoja učenika prema vlastitim sposobnostima nešto je što je Zoran Kozjak usvojio po uzoru na skandinavske zemlje, gdje se dodatno usavršavao u području učeničkog poduzetništva. Ta iskustva odlučio je prenijeti u hrvatski obrazovni sustav i uspio. Zahvaljujući inovativnom pristupu, njegovi učenici redovito se s prestižnih sajmova i natjecanja vraćaju s medaljama i prvim mjestima.
Zoran Kozjak zahvaljuje zato školi, ravnatelju, partnerima i svima koji su vjerovali u njega i učenike i svojom sponzorskom podrškom omogućili im predstaviti svoje ideje, ali i školu, grad i županiju kao sredinu kvalitetnih inovatora, koji su prepoznati i izvan hrvatskih granica.
Svaku novu tehnologiju, promjenu u nastavi ili stečeno znanje koristio je kao priliku ne samo za dobrobit učenika, već i za pomoć kolegama i razvoj struke. Autor je udžbenika za strojarska zanimanja te e-mape praktične nastave, nastale u suradnji s kolegama i Hrvatskom obrtničkom komorom.
Njegov rad iza sebe ostavlja trag koji nadilazi učionicu, kažu za njega njegovi učenici, kolege i poznanici.
U Industrijsko-obrtničkoj školi predajem prvoj godini učenika, možemo reći, ono što je temelj njihova budućeg zanimanja. Uče sve što jedan strojar treba znati; od čitanja i izrade nacrta, mjerenja, do ponašanja u radionici i osnovnih ručnih i strojnih obrada. Više nije riječ samo o ‘praktičnom radu’ kao nekad. Danas je nastava pažljivo umrežena pa teorijski i praktični dio idu ruku pod ruku. S novim modularnim pristupom to će biti još više izraženo. Sve je osmišljeno s ciljem da učenici razumiju što rade i zašto, a ne da samo ‘odrađuju posao – objašnjava.
Uz struku, Zoran Kozjak svoje učenike podučava i onome što je jednako važno: kako komunicirati, kako se ponašati prema klijentu, kako zadobiti poštovanje kvalitetnim radom. U vremenu pametnih telefona, otuđenja i brze zarade, on buduće majstore uči da je zanat koji su odabrali zahtjevan; traži rad, odricanje, ponekad i prljave ruke te puno vlastitih ideja kako bi se uspjelo na tržištu.
Ali uspijevaju. Naši učenici su traženi u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Tko želi raditi u struci, posao može naći odmah nakon škole, i danas za to biti dobro plaćen – ističe Kozjak.
Gledao je generacije učenika kako odlaze u Njemačku i druge zemlje, gdje ih cijene zbog znanja, vještina i radne etike.
Tamo mogu zaraditi više i lakše se situirati, ali puno njih se s vremenom vraća. Nedostaje im obitelj, prijatelji, ritam života koji Hrvatska još uvijek nudi, s više vremena za one najvažnije – dodaje nastavnik kojem se bivši učenici i danas rado javljaju, s poštovanjem i zahvalnošću.
U trideset godina, učionica se znatno promijenila – stigla je brža i kvalitetnija oprema, CNC strojevi omogućuju realizaciju i najzahtjevnijih ideja. No, ono što ostaje važno jest potaknuti spoj maštovitosti i praktičnog razmišljanja. Zoran Kozjak upravo to nastoji probuditi u mladima jer vjeruje da će im upravo takav pristup osigurati trajan i zadovoljavajući kruh u rukama.
Na pitanje da promisli o 34 godine provedenih u školstvu, osobito strukovnom obrazovanju, gdje je ostavio dubok i trajan trag, Zoran Kozjak izdvaja i ono što bi, da može, promijenio u sustavu.
Kao prvo, smanjio bih ocjenjivanje u nižim razredima osnovne škole i dao djeci prostor da nauče kako učiti. Bojim se da je još uvijek previše gradiva, a premalo stvarnog znanja. Umjesto bubanja napamet, djecu bi trebalo učiti kako prepoznati važne informacije, kako ih sažeti, razumjeti – kaže.
Ocjene su, dodaje, često važnije od znanja, što se vidi i kod učenika koji dolaze u strukovne škole. Zato od prvog dana s učenicima igra „na otvorenu kartu“.
Moji učenici kod mene znaju na čemu su i što mogu očekivati. O pravilima se brzo dogovorimo i nemamo problema. Kad tri puta ne napišu zadaću ili ne donesu što trebaju, pitam ih: ‘Koja je to onda ocjena?’ I sami kažu – nedovoljan. Nema prepirke, pravila su jasna. Ali isto tako, jako cijenim učenika koji je pokazao trud i napredovao. Ne mora biti odličan, ali ako je dao sve od sebe, to se također računa – dodaje.
Kaže da je važno djeci biti i učitelj, i pedagog, i oslonac. U mladosti punoj izazova, nastavnik, naglašava, mora imati dovoljno takta da usmjeri, da prepozna pogrešan smjer i na vrijeme pomogne.
To je, na kraju, važnije i od same ocjene – zaključuje Zoran Kozjak, čiji pristup, u kojem se spajaju tradicija i inovacija, ali i čvrsta disciplina s razumijevanjem i podrškom, odražava pravu suštinu obrazovanja.
Njegova priča i poruka podsjećaju nas da je pravo obrazovanje ono koje prepoznaje potencijal svakog djeteta, njeguje ga i hrabri da raste, unatoč svim preprekama. Upravo to čini Zoran Kozjak – učiteljem kojeg učenici pamte i kojem se uvijek rado vraćaju.
www.vpz.hr
